doma report

u nedjelju bila pijanka kod ide...
povodom nove godine...bilo zanimljivo...
mislim nije bilo nezanimljivo...
da...
i tak...
bilo puno cuge...
ostalo puno cuge...
u gitari imamo puno cuge...
to čeka za maslačkovu pijanku...
koa e jučer dogovorena za danas vjutro al meni nitko nis ni reko jutros a i več navedena osoba bila kod doktora...valjda opet striček psihič pokušava izliječiti još jednu izgubljenu hippi osobu...
no da da se osvrnemo malo na prošlu pijanku...
osim ka e bilo puno cuge...
bilo je i neš malo od puno ljudi...
ofkorz bila ida...
pojavljivo se arni...
bila i dina al celu noč ju nitko nevidješe...navodno bivala u arnijevoj sobici...
no da...
radila ono što je naš baritelj jurica zamišljao dok se bario s july morning ...
no da...
bijo je i zeleni maslačak...
imo opet uobičajene napade plača,šetanja do kolodvora,veselja,spavanja i barenja...ovog puta navodno s več navedenom july morning ...al zato se ona nakraju najviše trudila oko čisčenja
spremna je za oženjavanje...
no da...
bijo i leni il levi...neznam kak ga zovemo...onak plavi,visoki,pozamašan,malo debeljuškast,markantan,taman,kosih oka,izbočene vilice,uvek u nekoj rozoj il crvenoj oblekici...ma sigurno ga znadete...il ste ga bar jednom vidli...full puno priča...i nikak se negasi...
on otišo malo posle ponoči...valjda se prepo da bu i njegov jezik july morning usisala...
hm...da...
u jedno neodređženo doba došo je i krunek sa nekom svojom ekipicom tek tolko da nam čestita novu godinu....
idina sobica je bila puna neke črne ekipe...valjda gotičarke...metalke...tak neš...neznam podsječaju me na klince s ribnjaka...neču komentirati jer sam obečala da u novoj godini više nečem prostačiti...
no da...
eksept ta čuda...došli su i punkiči...
koje su sačinjavali mali lukica koji mi se nakraju ipak učinio okej...neka dva lika ka su oboje tvrdili da se zovu ađžo...dakle ađžo...ađžo...ađžina cura lidač...baš je dobro dete...neki dječarac s rokova...nezapamtidoh kako se zove...sorry...al bas je nekak miran,šutljiv,dobročudan i tak...
s njima je došo i majne sused lovro...dobar dečec...
da i zamalo zaborahvih...bijo je i jedan mnogo,mnogo puno puno puno sexy i slatki punkič....

da reko da su ga imenovali domagoj...al svi ga zoveju dompsa...gutao kafetine...jako puno...i svejedno mu se nesvidjadoh iako je bijo ubijen(blago rečeno)...no da...inače svira bubnjeve briem u nekom bendu shteta...i puno puno puno puno puno mi je sexy...al hebga ja njemu nisam...treba se suočit sa stvarnošču...

da...
bas jucer u sobici bilo prepucavanje oko toga jel janis bila lepa devojka...
i of korz svi ju pljuvali eksept mi...
drugarica Rufus ostala neutralna i izjavila da je u faci bila fuj,al zato je imala super telo...
hm...
pa odlučih stavit neš malo slikica s plaže...


Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

već dugo nisam pisala niš...
ni sad nebi da mi nije tolko dosadno kao što je...
i da mi se ne sere...
al obožavam taj osjećaj dok ti se onak sere...
i osjetiš govno da ti je već blizu "otvora"...
i onak uzbudjenje...
trpiš kak bi ti kasnije bilo ljepše...
mučiš se, savijaš....
misliš da nebuš više mogo izdržat al i dalje pišeš...
pišeš...
pišeš...
a onda,
ustaneš hrabro sa stolice,
glasno prdneš kako bi svim štakorima naznačil da krečeš u borbu...
uzimaš bilježnicu sa stola kako bi pročitao što su radili tvoji u školi jer si bio bolestan...
i ponosno dignute glave uđeš u sobicu zvanu klozet,vece,tojlet,zahod,praznilište,drekaona il vec nes...
otkopčaš hlače...
neki to netrebaju...primjerice kao drugarica belo ciganče...za što se pobrinuo MiČoo
dakle otkopčaš hlače....
one onak sexy padnu...
ko u amerićkim filmovima
pridruže im se i neke jeftine, nekad bijele, sad već žućkasto sive gače...
one kaj se kupe na placu po tri komada za 5kn...
otvaraš bilježnicu...
sjedneš na dasku...
i shvatiš da je netko zapišo dasku...
u glavi smišljaš što češ toj osobi napravit...
već biraš alat...
mjesto...
vrijeme...
napraviš si u glavi cijeli plan...
basiš bilježnicu na pod...
želiš se diči i obrisat dasku ali....
baš u tom trenutku osjetiš bol u anusu i nesvjesno naprezanje mišiča...
sva se zacrveniš...
postane ti izrazito vruče...
isprekidano dišeš...
stiščeš mišiče...
pokušavaš izgurat govno iz sebe...
al ono nikako da izađe...
čmar ti se počne širiti...
sve jače stiščeš...
počneš stenjati...
još malo...
još...
malo...
ae...
butovi ti postaju ljepljivi od pišoline na koju si sjeo...
ae...
osječaš vrh govna kako se umorno provlači kroz tebe i širi otvor...
čmar...
ae...
kapljice znoja cure ti niz lice...
ae...
zatvaraš oči...
jako ih stiščeš...
vidiš žute točkice...
ae...
stiščeš i šake...
znojiš se...
ae...
a onda ti se svi mišiči počnu opuštati...
osjetiš nešto veliko...
teško...
vlažno...
široko...
kruto...
kako izlazi iz tebe...
izlazi i zauvijek se oprašta od anusne cijevi...
obuzme te neizmjerna sreća...
vručina se pretvori u ugodnu hladnoču od koje ti se svaki dio tela ježi...
potpuno opušten sjediš tako...
i uživaš...
postane ti malo zagušljivo te otvoriš vrata...
totalno se prepustiš ispuštanju govna iz sebe...
meditiraš...
listaš novine...
zapališ pljugu...
govno i dalje izlazi...
odjednom zazvoni zvonce na vratima i sjetiš se da si se dogovoril s osobom do koje ti je full stalo da dojde danas po biljeznicu...
sav si napet.
kak da dojdeš sad do vrata kad ti je govno na pola puta???
stiščeš čmar...
pokušavaš prepoloviti govno pa nastavit nakon što joj daš bilježnice...
ali neide...
zvonce i dalje nervozno zvoni...
zvoni...
zvoni...
što češ učiniti?

a)potrčat do vrata gurnut joj bilježnice u ruku pa što bude bude...možda niš ni ne skuži ak to napraviš dovoljno brzo...

b)prepolovit govno rukama...dio koji ostane u anusu, povuč natrag u crijeva, a ovaj pustit da slobodno padne u vece školjku...uzet bilježnice čistom rukom...otvorit vrata, dat joj bilježnice, te ponudit joj da uđe i raskomoti se...ali i dalje stajat močno na vratima ko da se nikad nečeš maknuti s njih i pustit ju unutra...nadajuči se da če zbog tog odustati od ulaska u tvoje carstvo...

c)povuč govno rukama...odnosno povuč pola govna koje ti viri iz čmara te izvuči i ostatak...a onda se požurit da sve središ da ona nebi shvatila tvoje prethodne radnje...

d)nastavit sjedit na veceu...ignorirajuči zvono i praveči se da nema nikog doma

da...
provalili nam u školu...
u zbornicu...
poslali nas jutros doma...
za sad znamo samo da nisu uzeli acekovu gitaru i pojačalo....
hm nadam se da nisu ni imenike...
jer onda bi morala sve ponovo odgovarat...
bas sad kad mi sve pozitivno...
af da...
neda mi se pisat idem spavat...

osecam se kao fakat uplakano dete...
puno uplakano...
nadam se još jedino da gore netko(moja janis joplin) misli na mene...
evo upravo sedim u kakazeu solo...
s još dve pljuge i 0kn u djepiću i čekam laru koje nema niotkud(kao i mog tramvja koji me fura gore)...
i puno sam tužna...
bas sam uplakano dete...
i nema danas slike...
nista slike...
uprravo je hr zabila gol...
i svi su happy...
ja bi htjela bit happy...
al ja sam happy sam dok sam s janis...
a on sedi sad sa svojom girl-...
i pije...
i pred njom je sve ok...
nije bio s menom do sad i sve...
dosta mi je tog...
to je laž...
janis je bila protiv laži...čekam još neko vreme...
ak lara ne dojde odlazim...
i više nikad se ne vraćam...
ne vraćam ovoj laži...
pronalazim svoj blues...
blues za tebe...
za tebe janis...
ljubav...
zar je to ljubav?
kamon janis???
nema tu ljubavi...
prazni smo...
izgubljeni...
nasi snovi su izgubljeni...
u mojoj duši...
oprosti...
ali vječno blues...
i samo istina...

danes mi celi dan ta pesma prolazi kroz glavu...

Everytime that I look in the mirror
All these lines on my face gettin clearer
The past is gone
It went by like dust to dawn
Isnt that the way
Everybodys got their dues in life to pay

bas je slatka...
ma obozavam je...

I know what nobody knows
Where it comes and where it goes
I know its everybodys sin
You got to lose to know how to win

Half my life is in books written pages
Live and learn from fools and from sages
You know its true
All the things come back to you

dobila sam danas napokon kazetu od janis...
sad cekam da buraz i starci zavrse gledanje nekog filma i onda ja grem gledat svoju janis...

Sing with me, sing for the years
Sing for the laughter, sing for the tears
Sing with me, if its just for today
Maybe tomorrow the good lord will take you away
(x2)

u skuli mi je totalno glupo i koma...
uzas...
ekipa uzas...
prof bed...
i tak...

Dream on, dream on
Dream yourself a dream come true
Dream on, dream on
Dream until your dream come true
Dream on, dream on, dream on...

inace sam ok...
ima par stvari koje me rastuzuju i zbog kojih sam zbedirana al ok sam...
ak ikog zanima...

Sing with me, sing for the years
Sing for the laughter and sing for the tears
Sing with me, if its just for today
Maybe tomorrow the good lord will take you away

janis thanks za sve!
pusek pusek pusek jedan veliki u obraz

Sjedila sam u čekaonici i bila prisiljena čuti razgovor koji se odvijao unutra.
U sobi, na razgovoru sa psihoterapeuticom bile su dvije osobe. Dječak star otprilike 7-8god i njegova majka.
Ugledala sam ih još na ulazu u bolnicu. Ušli su možda 2-3min prije mene.
Dječak, plavokos, živahan i nasmijan skakutao je stepenicama u svojim pomalo prevelikim hlačama i staroj i izlizanoj sivoj jaknici te čekao svoju majku da došeta do njega. Tamna, pretila, neuredna, prljava osoba koju je medju ženski rod svrstavala samo činjenica da ju dječak naziva majkom, što se potpuno suprostavljalo njenim tamnim brčićima koji su se sjajili govoreći nam što je zadnji put jela, umorno i tromo vukla se s noge na nogu ne pokazujući baš neki pretjerani interes da krene stepenicama što su vodile do 3.kata. Ugledavši jednostavni, bijeli, okrugli zidni sat čije su kazaljke pokazivale 19.00, shvatila je da kasni, na trenutak se zamislila, te rekla dječaku da ode sam gore i kaže da su bili kod doktora i da zato kasne. Dječak se samo nasmijao i otrčkarao po stepenicama na treći kat. Krenuvši za njim, malo lakšim tempom, došla sam u čekaonicu baš u trenutku kad je ulazio u sobu. Stajajući na vratima živahno je pozdravio psihijatricu koja se začudila njegovom pojavom, što njega uopće nije zbunilo. Ponosno i potpuno ozbiljno je rekao da kasni jer je bio kod doktora, na što je psihijatrica zbunjeno rekla da je bio naručen u 17.30 al da će ga svejedno primit bar na 15min ali da nemoze početi bez njegove majke koja, pretpostavljam, tad jos nije ni krenula u ekspediciju po stepenicama. On je objasnio da će im se majka pridružiti za koju minutu te ušao u sobu i zatvorio vrata. Bas u trenutku kad sam uletjela u neke svoje misli (jos uvijek pod utjecajem pivice), shvatila sam da ta vrata sluze svemu samo ne zvucnoj izolaciji i da se sve izunutra sasvim jasno cuje i vani. Kako sam bila sama u čekaonici i općenito na katu, što je njihovim glasovima davalo veću snagu da prolaze zidovima, bila sam prisiljena na neki način prisustvovat tom razgovoru.
Nakon 15min, pojavila se ona ista osoba koju dječak naziva majkom. Sva crvena u licu tromo je došetala do vrata sobe i ležerno, bez kucanja ili bilokakve druge najave, ušetala u sobu i pridružila se sinu koji se smješkao, i nemirno sjedeći na neudobnoj velikoj stolici, provirivao znatiželjno kroz vrata. Zatvorivši vrata i misleći da su time dobili svoju privatnost, i da mogu otvoreno razgovarati, započeli su razgovor. U početku su razgovarale psihijatrica i majka o nekim nalazima, te sam se opet uspjela uvući u svoje misli koje je prekinuo niježan, žalostan i potpuno naivan glas onog istog dječačića koji je maloprije sa smješkom na licu skakutao stepenicama. Potpuno ozbiljno pokušavajući uveriti u to sve prisutne, rekao je: «...ali mene je moj tata fizički zlostavljao!». Psihijatrica, potpuno zbunjena zapitala ga je: «od kud to znaš?». Pomalo ponosan što je uspio skrenuti pažnju na sebe, odgovorio je: «pa piše u onim papirima! Ja sam to pročitao. Tamo jasno piše da sam ja fizički zlostavljan od svoga tate!». Ostala sam začuđena njegovim ozbiljnim glasom kojim je pokušavao izjednačiti svoja prava sa pravima osoba puno starijih od njega. Koristeći se profesionalnim izrazima, djelovao je duplo zrelije od svojih vršnjaka. Njegova majka pokušala ga je ušutkati ali samo na kratko. Nakon dosadnog i ispraznog govora psihijatrice o tome da je to prošlost, da su o tome već razgovarali, da se nesmje na to više vraćati, te da njegovi roditelji njega jako vole, dječak je istim onim pomalo tužnim glasom zapitao: «...a zašto me onda žele poslat u dom?». Majka ga je opet samo ušutkivala, a psihijatrica mu počela pričat o tome da oni to nežele ali da će morati bude li se on nastavio ponašati tako kako se ponaša. Na to je on potpuno naivno i djetinjasto odgovorio: «pa onda ću ja odmah otić od doma!». Na što sam se ja zaprepastila. Dijete od 7-8god želi učiniti isto ono što sam ja s 16 učinila. Neznam dali da mu se divim što ima toliko hrabrosti ili da ga žalim jer mora uopće pomišljati na to. Psihijatrica mu je na to jednostavnim i bezosjećajnim glasom odgovorila da će ga pronaći policija i da će opet završiti u domu. Na to je on ušutio. Čulo se samo tipkanje po tipkovnici kompjutera – psihijatrica je pisala dijagnozu. Dječak, sada veselog glasa, ispitivao ju je o kompjuteru na izrazito djetinjast način, na što je ona odgovarala ozbiljno i intelektualno, pokazujući mu kolika je velika razlika u godinama izmedju njega i nje. Završivši pisanje, pokušala je privesti sastanak kraju, ali onda se dogodilo ono što mi je ušlo duboko u misli. Dječak je zatražio da i on dobije taj papir, a ne samo njegova majka, te da ga pročita. Psihijatrica mu je objasnila da on to nesmije čitati i da mu majka to nesmije nikako dati da pročita. Na to je on glasno i zabrinuto zavapio: «ali što ako unutra piše nešto o meni, što neznam?!».
Nakon tog je slijedila minuta šutnje koju je prekinula psihijatrica hladno odgovorivši da nepiše unutra ništa što bi on mogao shvatiti jer je premlad, te da su unutra sve samo profesionalni izrazi koje samo doktor može shvatiti. Tada se čulo pomicanje stolica što je značilo da je razgovor gotov te da izlaze iz sobe. Uskoro su se na vratima pojavile sve tri osobe od kojih se najviše isticao dječak koji je svojim tužnim glasom još uvijek htio izboriti pravo da pročita nešto o sebi. Kada je napokon shvatio da je to nemoguće, počeo je agresijom, te je zaprijetio da će poderati taj papir. Na to se majka samo nasmijala a psihijatrica zbunjeno gledala i smirivala ga. Nakraju, dječak se okrenuo prema meni i promijenivši raspoloženje, nasmiješio mi se gledajući me svojim velikim okruglim očima koje su tražile ljubav, razumijevanje, pomoć...
A onda se okrenuo i krenuo s majkom u uobičajen život...u samo još jedan isti tužni dan...koji ga vodi na put do dna.
Još uvijek mi ona njegova rečenica prolazi glavom.
«ali što ako unutra piše nešto o meni, što neznam?»
Može li zaista dječak od 7-8god shvatiti to psihijatrijsko izvješće?
Da ga pročita možda bi mu samo još više otežalo život...možda bi zaista saznao neke stvari o sebi koje još nezna...a koje možda i neželi znati.
Ali isto tako se pitam, koje dijete sa 7-8god želi sebe bolje upoznati...i svjesno je tog da se još ne poznaje?
iako nemogu znati odgovore na ta pitanja, niti ću ikad imat prilike saznat sto se dogodilo s tim dječakom...još uvijek pamtim njegove tužne oči koje me gledaju i onaj lažni smješak koji svaki dan stoji na mojem licu...
on je samo još jedno uplakano dete...

nema više...
ponekad te ljudovi koji su ok, rastuze...
al nema veze, treba ići dalje...
kak bi jedna jako pametna hippy persona rekla

"NESMEŠ BRE DA SE VEŽEŠ NI ZA MESTA, NI ZA LJUDE!"

nisam se vezala baš neš uz njega ali svejedno ti je onak malo bed kad ostanes sam...
iako bih prie bila happy jer bi to znacilo da bum nasla nekog novog...
ponekad se želiš vezat za nekog...
tek tolko da znaš da uvek postoji netko ko je tu za tebe i da si ti tu za njega...
no da,
otisao je...
i to e to...
život ide dalje...
ja idem dalje...
bez muškog roda...
oni samo smetaju...
i naporni su...
dobro, tu se neubraja janis...
on je dobra osoba...
i super gjuper prijatelj...

janis hvala za sve!

da..
danas sam posvetila dan trazenju empetrija...
nisam nasla svoj...
al sam nasla neki losiji...
al nema veze...
i upalila ja to cudo a ono neka seka aksimović maja bubamara i com...
ma užas...
al sad bu se on napunil dobrom glazbom...


"...hajde plesi samnom sa svjetlom u srcu..."